Ja sam lud ja sam jak,ja sam Željin manijak!!!!!

Dosadašnji rezultati:

2:3 - 1994. - 10.09.1994. Zenica (Muharemović, Dodik - Bujak 2, Hasančić)
0:4 - 95/96 - 30.03.1996. Zenica (Japaur 2, Terzić, Kuljaninović)
4:1 - 95/96 - 21.06.1996. Grbavica (Samir Jahić 2, Muharemović, Mulaosmanović - Hukić)
1:1 - 96/97 - 15.09.1996. Zenica (Muslimović - Tumbić)
3:2 - 96/97 - 05.04.1997. Grbavica (F. Žerić, Zubanović, Osim - Japaur, Memišević)
1:1 - 97/98 - 09.11.1997. Grbavica (Vazda - Buljina)
1:1 - 97/98 - 09.05.1998. Zenica (Vazda - João Paulo)
2:1 - 98/99 - 18.10.1998. Grbavica (Fatić, Muharemović - Babić)
1:1 - 98/99 - 25.04.1999. Zenica (Vazda - Hajdarević)
1:1 - 99/00 - 14.11.1999. Zenica (Memić - Tabaković)
2:2 - 99/00 - 18.05.2000. Grbavica (Muharemović 2 - Balta, Brkić)
1:0 - 00/01 - 29.11.2000. Zenica (Bešlija)
0:0 - 00/01 - 13.06.2001. Grbavica
0:2 - 01/02 - 24.11.2001. Zenica (Dadić, Tica)
2:1 - 01/02 - 25.05.2002. Grbavica (Gredić 2 - Hasanspahić)
2:0 - 02/03 - 24.08.2002. Grbavica (Guvo 2)
0:0 - 02/03 - 12.03.2003. Zenica
2:3 - 03/04 - 20.09.2003. Grbavica (Agić, Raščić - Hasančić 2, Numanović)
1:3 - 03/04 - 14.04.2004. Zenica (Alihodžić - Hasančić, Matko 2)
1:0 - 04/05 - 21.08.2004. Grbavica (Avdija)
0:1 - 04/05 - 19.03.2005. Zenica (Numanović)
0:0 - 05/06 - 20.08.2005. Zenica
0:0 - 05/06 - 11.03.2006. Grbavica
3:0 - 06/07 - 11.11.2006. Grbavica (Jugović 2, Gredić)
0:1 - 06/07 - 16.05.2007. Zenica (Radojičić)

Utakmica koja će sutra biti odigrana na stadionu Bilino polje u Zenici između nogometaša Čelika i Željezničara ocjenjuje se utakmicom visokog rizika, saopćilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (ZDK).

"Imajući u vidu dešavanja prilikom odigravanja nekih nogometnih utakmica u proteklom periodu, kada je usljed nezakonitog ponašanja navijača dolazilo do remećenja javnog reda i mira, a time i do ugrožavanja lične i imovinske sigurnosti građana, MUP ZDK-a će zajedno s organizatorom preduzeti potrebne mjere kako bi se utakmica odigrala u povoljnim sigurnosnim uvjetima i bilo spriječeno bilo kakvo ugrožavanje lične i imovinske sigurnosti građana", navodi se.

Za utakmicu ce biti angažovane značajne policijske snage, a navijači su upozoreni da se pridržavaju zakonskih odredbi i uputa.

"Policija će spriječiti ulazak na stadion osoba pod utjecajem alkohola ili narkotičkih sredstava i osobama koje se budu ponašale nasilnički. Nedavno odigrana utakmica između NK Žepče i NK Čelik primjer je dobre organizacije, čemu su svakako doprinijeli i navijači fer i sportskim navijanjem i ponašanjem, kao i postupanjem po uputama koje su davali službenici policije i redarske službe", saopćeno je iz MUP-a ZDK-a.

Iz NK Čelik koji je organizator utakmice saopćili su da je interesovanje za utakmicu veliko i da su za gostujuće navijače osigurali smještaj na sjevernoj tribini stadiona Bilino polje.

Najvatreniji navijaci NK "Zeljeznicar", poznati kao Manijaci spadaju u sami vrh navijackih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose jos iz bivse drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa "Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogresno smatrati da je to pocetak vatrenog navijanja na Grbavici.

U sampionskoj sezoni, "Zelje", 1971/72, navijaci su svoj klub pratili sirom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noc su po gradu kruzili automobili okiceni zastavama, uz neizbjezno sviranje svim raspolozivim sredstvima (trube, automobilske sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, doslo je do smjene generacija u ekipi pa je "Zeljo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada navijaci nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu bio je blizu 10.000 gledalaca.

U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad juzne tribine (tada jos nije bio dogradjen gornji dio juga na kome se "Manijaci" danas nalaze). Po povratku u drustvo najboljih postepeno je stvaran jak tim, a 1981. je "Zeljo" stigao do finala kupa. Utakmica je privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveca posjeta na jednoj finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda). Vise hiljada navijaca plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se na istocnoj tribini stadiona ("Velezovi" su bili na zapadu). Uprkos gromoglasnoj podrsci "Zeljo" je izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Zeljeznicar".

U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od ove danasnje (inace je navijacki trend u to vrijeme izgledao malo drugacije). Cijenile su se zastave na kopljima (na Grbavici je tada kao najveca slovila ona plavobijela na kojoj je bila nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Zeljin voz"), a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima, te cegrtaljke, zvona, pistalljke. Navijalo se na svim utakmicama, a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike cetvorke", "Velezom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovodjena do usijanja, a obicaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijaca kroz grad do Bascarsije gdje se sve zavrsavalo pred jednom slasticarnom ciji je vlasnik bio vatreni navijac komsija sa Koseva.

Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0 za "Zelju") na celu kolone je isao transparent na koji je postavljena ranije postavljena i odstampana saljiva smrtovnica posvecena bordo timu. Najsvijetliji trenuci su dozivljeni u sezoni 1984/85 kada je tim sa Grbavice uspjesno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada vidjani transparenti navijaca van Sarajeva, iz sredine gdje je "Zeljo" tradicionalno imao veliki broj navijaca (Konjic, Travnik, Kiseljak, mala Gornja Dobostica kod Lukavca, a podrska je pruzana i od strane uprave, igraca i navijaca NK "Urania" iz baske Vode). Inace "Zeljo" je uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci, Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko pedesetak "Manijaka". Navijaci "Zelje" su i pjesmama opjevani-"Pjesma Zeljinih navijaca" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake utakmice na Grbavici, te "Zeljo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj stampa".

U drugoj polovini osamdesetih dolazi do vece organizacije najvatrenijih navijaca, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te jos nekoliko manjih grupa ali svi oni sacinjavaju maticnu grupaciju "Manijaka". Pocinje izrada navijackih vezenih salova sa imenom grupe (sal "Joint Union" je uzivao veliko postovanje i na tribinama sirom tadasnje Jugoslavije), nabavka pirotehnickih sredstava-bakljada na utakmici protiv "C.Zvezde" u jesen 1990.godine je bila dotada najveca u BiH, a putuje se organizovano na gostovanja sa klubom.

Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile zestoke bitke. U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu. Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatecen u losem stanju, ali su uprava i navijaci prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na, za Sarajevo simbolican datum drugog maja 1996. Tesko je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.

Navijaci "Zelje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo vise, ali se jedno ime ipak vise istice od ostalih. To je rahm. Dzevad Begic-Djilda koji je herojski poginuo prve ratne godine. Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.

I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo da se sa punjenjem odredjenog navijackog staza oni stariji sele na sjever, pa tako "Zeljo" sada ima vatrenu podrsku sa obadvije strane. Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato: "Naprijed Zeljo ceto plava…"

Mladi zeljeznicki radnici nisu imali novca za to pa su odlucili da treniraju na vojnom vjezbalistu (danasnja Cengic Vila I) zvanom Egzercir. Prvih suncanih dana 1921. godine poceli su treninzi bez trenera, ali sa velikom zeljom da se nauci sto vise prije nego sto pocnu igrati utakmice. Svaki fudbaler bio je duzan da na trening donese opremu: gacice, majicu (ili stari dzemper), a na noge ko sta ima. Ponajcesce su igrali bosi. Kupiti kopacke mogli su smao bogati, a takvih nije bilo u redovima buduceg radnickog kluba.

Poslije nekoliko mjeseci treniranja na Egzerciru igrane su utakmice sa slicnim ‘nejavnim’ klubovima. To je bio ustaljeni naziv za one koji nisu bili clanovi Podsaveza. Igracki kadar vec prvih dana rada bio je obogacen. Iz Hajduka su dosli golman Stefan Cicvol, zatim Milovan Adamovic, Milutin Egic, Ivan Dunkl…, igraci koji su u Hajduku bili stalni prvotimci.

Kad su mladici iz Zeljeznicke radionice igracki ojacali, u njima se probudila zelja da zaigraju sa najboljim sarajevskim klubovima. I konacko, sredinom jula 1921. godine podnesena je molba da se Zeljeznicar primi za punopravnog clana Podsaveza. Ali tih dana je izvrsen atentat na tvorca Obznane Milorada Draskovica i akcija za formiranje radnickog kluba bila je povod da policija provjeri sve clanove buduceg kluba. Fudbalski podsavez izdao je potom, 30 jula, saopstenje:
“Zeljeznicarski sportski klub Sarajevo moze se primiti za clana Podsaveza tek nakon odigravanja dvije utakmice. Prije toga ima nam predociti svoja klupska pravila odobrena po Zemlajskoj vladi. Upisnina kosta K 50. Clanarina K 50.” (K 50 znaci 50 kruna).
Prvi put se u stampi, dakle, pominje ime Kluba- Zeljeznicki sportski klub Sarajevo. To ime dali su radnici Zeljeznicke radionice, clanovi Kluba na jednom sastanku.

Iako su klupska pravila brzo napravljena i ovjerena ‘po Zemaljskoj vladi’, uplacena clanarina i sve uredno dostavljeno Podsavezu, trebalo je cekati mjesec i po da Podsavez odobri da se odigraju dvije uslovne utakmice i da konacno postanu clanovi Podsaveza.

Vjerovatno nista ne bi bilo od igranja u sezoni 1921/22. godine da Zeljeznicar nije bio uporan i da u vrlo kratkom roku nije uputio nekoliko protesta Podsavezu. Svima je bilo jasno da se odugovlaci odredjivanje termina za odigravanje utakmica jer vlastima nije bilo u interesu da se osnuje i drugi radnicki klub. Cak su na sastanku Podsaveza od 8. septembra 1921. godine klubovi podjeljeni u Prvi i Drugi razred, izvrseno je zrijebanje i odredjeni termini odigravanja utakmica. U Prvi razred rasporedjeni su : SK Slavija, SASK, Sarajevski SK i RSK Hajduk, a u Drugi razred: SK Sparta, SK Troja, SK Barkohba i SK Gradjanski.

Najzad, 15. septembra 1921. godine, u ‘Vecernjoj posti’, zvanicnom glasilu Podsaveza na molbu Zeljeznicara pise:
“Sarajevski zeljeznicarski sportski klub prima se kao privremeni clan Podsaveza. Ako odigra dvije utakmice bez incidenata, bice primljen za definitivnog clana, a u prvenstvene utakmice bice ukljucen naknadno.”
Da bi se ispunila ova minimalna mogucnost, Zeljeznicar je ugovorio dvije utakmice, sa SASK-om 17. septembra i sa Sarajevskim SK sutradan 18. septembra 1921. godine.

Fudbalska lopta donesena je u Bosnu i Hercegovinu 1903. ali se fudbal u Sarajevu poceo igrati 1908. godine. Naime, te godine grupa djaka sarajevske Gimnazije boravila je u Zagrebu, gdje se upoznala sa pravilima fudbalske igre i zavoljela fudbal. Posmatrali su treninge zagrebackih djaka, pa su i sami zaigrali. U Sarajevo su se vratili sa loptom i odmah poceli vjezbe iz fudbalske vjestine na casovima gimnastike na igralistu Realne gimnazije. Iste godine ucenici su osnovali svoj Srednjoskolski sportski klub, ciji su osnivaci bili Emil Najsul, Feodor Lukac, Stevo Jokanovic, Zdravko Jeftanovic, … Srednjoskolski klub kasnije je dobio ime “Osman”. To je bio prvi organizovani fudbalski klub u gradu na Miljacki.

Prije prvog svjetskog rata bilo je pet klubova u Sarajevu: Srpski SK (kasnije Slavija), Hrvatski SK (kasnije SASK), Muslimanski SK (kasnije Sarajevski), Zidovski SK (kasnije Barkohba) i Radnicko sportsko drustvo Hajduk. “Osman” je ubrzo po osnivanju reformisan. Poslije zavrsetka prvog svjetskog rata, uz obnavljanje pomenutih, osnivaju se i novi klubovi: Troja, Sparta i Gradjanski.

Fudbal je u zacetku u Jugoslaviji, pa i u Sarajevu, bio privilegija intelektualaca, ali ga je ubrzo pocela igrati i radnicka omladina. Sredinom druge i pocetkom trece decenije 20. vijeka postao je najjeftinija i najdraza zabava mladih radnika. Mladi radnici Zeljeznicke radionice osnovali su 1912. godine prvi radnicki klub u Sarajevu – Hajduk, koje je godinama bio mjesto okupljanja radnika i svojevrstan nacin borbe protiv nacionalistickih stremljenja ispoljenih prilikom stvaranja i djelovanja Srpskog, Hrvatskog, Muslimanskog i Zidovskog kluba.

Pred kraj 1920. i u prvoj polovini 921. godine u Sarajevo je stiglo dosta iseljenika iz Rijeke. Medju njima je bilo i nekoliko vrsnih fudbalera koji su se prikljucili Hajduku.

Neki mladi radnici Zeljeznicke radionice jos otprije su trenirali u Hajduku, ali nisu bili registrovani. Dolaskom Rijecana, za njih je konkurencija bila jaca. Javila se ubrzo ideja, u jesen 1920. godine, o osnivanju jos jednog radnickog kluba. Prvi je na tu pomisao dosao Dimitrije Dimitrijevic, zeljeznicki radnik, najmladji i najbrzi medju svojim drugovima, inace vrlo spretan u baratanju loptom. Jedne veceri 1920. godine pod lipom ispred Zeljeznicke radionice, saopstio je svoju pomisao Ludvigu Lepleu, strojovodji. Ovome se ideja dopala, vidio je u njoj sansu da svi zeljeznicki radnici koji treniraju igraju i utakmice. Razgovarali su zatim i sa Stjepanom Katalinicem, te sa jos nekoliko mladica. Svi su bili odusevljeni idejom, pa su brzo stupili u akciju. Ideju su prihvatili gotovo svi u Zeljeznickoj radionici i odmah dali prilog u novcu da se kupi lopta.

Lopta je nabavljena, ali je brzo stigla zima, pa je mladicima ostalo da s nestrpljenjem cekaju proljece. Do tada su vodili beskrajne razgovore o fudbalu, osobito o atraktivnom gostovanju Gracen atletik kluba (Grac-Austrja) u Sarajevu i njegovim ubjedljivim pobjedama nad Srpskim SK i Hrvatskim SK. Na tim utakmicama se vidjelo koliko mnogo sarajevski igraci zaostaju za evropskim vrijednostima.

U proljece 1921. godine, dakle, uz prve fudbalske korake mladica iz Zeljeznicke radionice, pojavio se i prvi problem – igraliste. Postojala su dva fudbalska igralista u Sarajevu, SASK-ovo u Kovacicima i Skenderija, na kojoj su igrali Hajduk, Slavija i Sarajevski. Vlasnici oba igralista svakom drugom klubu uzimali su pozmasnu svotu novca za treniranje i igranje utakmica.